Benigni paroksizmalni pozicijski vertigo
Benigni paroksizmalni pozicijski vertigo je najčešći oblik otogenog vertiga. Epizode vertiga pojavljuju se u određenim pozicijama glave, uz pridružen nistagmus i mučninu te eventualno povraćanje. Dijagnoza se postavlja na osnovi kliničkog fizijatrijskog pregleda, a po potrebi dodatnim fizijatrijskim, otorinolaringološkim i neurološkim pretragama te radiološkim slikovnim tehnikama. Potrebno je isključiti infektološke, imunološke, traumatske, vaskularne, psihičke te lijekovima uzrokovane poremećaje. Liječenje uključuje mobilizaciju otolita i endolimfe te stimulaciju receptora u sakulusu i utrikulusu.
U fizijatriji koristimo Dix-Hallpikeov, Semontov i Epleyjev zahvat, odnosno njihovu ponavljajuću tehniku uz konvencionalne metode. Praćenjem pacijenata zaključujemo da su tehnike mobilizacije otolita i testovi provokacije u bitnoj prednosti prilikom liječenja BPPV u odnosu na konvencionalno vježbanje, ali jedne druge ne isključuju. Tehnike se zasnivaju na ponavljanju zahvata koji su izvorno bili samo testovi dijagnostike vertiga. Pokazalo se da njihovo ponavljanje smanjuje tegobe, a ponekad već nakon jednog tretmana dovodi i do njihova potpunog nestanka.
Vrtoglavica je vrlo čest osjećaj, ne postoji čovjek koji nije više puta tijekom života doživio to stanje, uzme li se da uz to pacijenti smatraju mnogo drugih stanja vrtoglavicom, a niz stanja koja se po medicinskoj deskripciji nazivaju vrtoglavicom pacijenti nazivaju drugim imenima. Sam osjećaj pacijenti opisuju različitim terminima. Ključ u postavljanju dijagnoze je točno odrediti što predstavlja, a što ne predstavlja vrtoglavicu.
Ima li pacijent vrtoglavicu?
Definicija: iluzija pokreta, obično rotacijskog, pacijenta ili njegove okoline. Da stvar bude kompliciranija, kod nekih vrsta vertiga rotatorne komponente nema, pa slijepo pridržavanje definicije otežava dijagnostiku i liječenje. U praksi zanošenje prema naprijed je rijetko, tlo se može naginjati, tonuti, spuštati se, dizati, gurati u stranu, zanositi. Vrtoglavica je uvijek gora u pokretu. Pridruženi simptomi: teškoće stajanja i hodanja, mučnina, povraćanje, bljedilo, znojenje. Olakšanje kod mirovanja, sjedenja ili ležanja koje često nije potpuno. Pacijenti tijekom napada mogu pasti te zadobiti sve posljedice koje iz toga proizlaze. Pridruženi gubitak sluha ili šum u ušima implicira zahvaćenost labirinta ili 8. kranijalnog živca, te drugih entiteta.
Što nije vertigo?
Slabost može biti opisana kao nesvjestica, ali često vodi k uznemirenosti i tjeskobi, praćenoj palpitacijama, tremorom i znojenjem. Anemija, ortostatska hipertenzija ili napor kod emfizematoznih pacijenata. Ali u svim tim stanjima nema iluzije pokreta niti pridruženih simptoma. Gubitak svijesti tijekom napada ukazuje na epilepsiju ili sinkopu više nego na vertigo.
Dakle BPPV je najčešći oblik vertiga koji je po svojoj prirodi benigan, ali može prilično remetiti normalan život. Svi ostali oblici su ipak rjeđi ali i opasniji te kompleksniji za liječenje.
Liječenje se provodi konvencionalnim vježbama (uvjetno ne provokacijskim) i vježbama provokacije (Dix-Hallpikeove, Semont i Epley). Konvencionalne vježbe sastojale su se od vježbi opsega pokreta (fleksija, ekstenzija i rotacija vratnog segmenta), vježbe na nestabilnoj podlozi, vježbe koordinacije pred ogledalom. Vježbe provokacije izvode se po principu provocirajući napad u sigurnom okruženju. Kanalni repozicijski manevri po Epleyju i Semontu uključuju pokrete glave kroz serije specifičnih pozicija. Oba manevra mogu biti ponovljeni nekoliko puta ako je potrebno.
Za Semont manevar pacijent je u sjedećoj poziciji. Pacijentova glava rotira se prema zahvaćenoj strani, rotacija se zadrži tijekom izvođenja manevra. Trup se naginje u stranu prema izvođaču s nosom okrenutim prema gore. Nakon 3 minute u ovoj poziciji, pacijent se brzo pomiče u uspravnu poziciju bez ispravljanja položaja glave i naginje se na drugu stranu sada s nosom prema dolje. Nakon 3 minute pacijent se polako vraća u uspravnu poziciju i glava se vraća u središnju poziciju.
Epleyjev zahvat: pacijent je u sjedećoj poziciji. Izvođač rotira pacijentovu glavu u stranu zahvaćene strane, pacijent se tada dovodi u ležeću poziciju s glavom na rubu kreveta za tretiranje. Potom se glava okreće na drugu stranu te polagano okreće zajedno s trupom, licem na rubu kreveta prema dolje. Na kraju se pacijent dovodi u uspravnu sjedeću poziciju s licem prema naprijed.
Dix-Hallpikeov manevar: pacijent sjedi oslonjen na izvođača manevra te se dovodi u ležeću poziciju na rubu kreveta. Uz potporu glava se dovodi u horizontalnu poziciju, potom se ekstendira (retroflektira) te se rotira na lijevu i desnu stranu. Navedeni zahvati i manevri imaju nebrojene modifikacije.
Dix-Hallpikeove, Semont i Epley zahvati, odnosno njihova ponavljajuća tehnika kombinirana s konvencionalnim metodama. Potrebno je praćenjem pacijenata nakon provođenja manevara provokacije prilikom liječenja BPPV u odnosu na do sada primjenjivanje tehnike. Ključni momenti su dobar odabir pacijenata te točna dijagnoza. Naime dijagnoza BPPV je dijagnoza isključivanja. Pacijenti i s drugim dijagnozama mogu imati vodećim simptomom vertigo, ali rezultati su bili bitno lošiji.
Sa strane liječnika specijaliste fizikalne medicine i rehabilitacije potrebno je isključiti infektološke, imunološke, traumatske, vaskularne, psihičke te lijekovima uzrokovane poremećaje, što je od presudne važnosti. Tehnike se zasnivaju na ponavljanju zahvata koji su izvorno bili samo testovi dijagnostike vertiga. Pokazalo se da njihovo ponavljanje smanjuje tegobe, a ponekad već nakon jednog tretmana dovodi i do njihova potpunog nestanka.
